Čovjek čija je molitva postala simbol pobjede Zmajeva za N1 pred meč s Italijom: Pobijedili smo ih '96., ruke će opet biti dignute ka nebu

Elvedin Šečić, kojeg prijatelji zovu Mili, postao je preko noći simbol pobjede protiv Velsa. Iako ga neki zovu "dedo sa tribina" ili "hadžija", on za sebe kaže:

"Elvedin Šečić, tako me zovu. Svi me znaju kao Mili. Vrlo malo ljudi me zna, faktički, ko je Elvedin. Obični mali Božiji rob, koji voli reprezentaciju BiH, fudbal", pojasnio je Šečić na početku razgovora, dodajući da mu nadimak "dedo" ne smeta dok god je u okviru pozitivne i lijepe priče.

"Život se zbog devet sekundi snimka može okrenuti"

Iako skroman, Šečić je svjestan trenutka koji ga je proslavio, ali uporno skreće pažnju na one najvažnije – igrače.

"Ja sam razmišljao zadnja dva-tri dana kako se život može u jednom momentu, zbog devet sekundi snimka na jednoj utakmici, odjednom okrenuti u nekom pravcu kojim nikad u životu nisam išao. Ali ja ne bih volio da skrenemo fokus s onog zbog čega se sve to desilo, a to je nogometna reprezentacija BiH. Njihova pobjeda, njihova igra, njihovo zalaganje, njihova trka – to je najvažnije u svemu ovome. Sutra je finale. Sutra će biti još bolje", kazao nam je Šečić.

Dok će njegova kćerka Emina sutra biti na tribinama stadiona Bilino Polje u Zenici, Elvedin je morao ostati u Norveškoj kako bi rasporedio slobodne dane za buduće utakmice, poput one protiv Poljske u septembru ili Švedske u novembru. Upravo je kćerka Emina razlog zašto porodica toliko strastveno prati reprezentaciju.

"Amir, moj sin, ne interesuje ga ni pod razno. Interesuje ga samo kompjuter. Ali Emina, ona voli fudbal, Džeko je kralj, Džeko. Kad već spominjem moju Eminu i Džeku – jel znate da sam ja imao problema u kući zbog Džeke? Ma ona dok je bila manja, obuče dres, lopta i po stanu. Gleda Džeku – go! – i ode vaza, ode nešto. Ja kažem: nemoj, pazi, mama će, glavni sudija. Poslije par dana opet: baba, gledaj, Džeko – go! – i ode tanjir neki, razbi se. Halo, nagradit ćeš se žutim kartonom. I onda kad je treći put razbila vazu, ono cvijeće, pa se zemlja razlila po stanu, morao sam reagovati. Onda je glavni sudija, to jeste moja žena, dodijelila direktni crveni karton. To je bez upotrebe VAR-a. Džeko, molim te, dužan si mi sad tri vaze i dva tanjira", ispričao je kroz smijeh Šečić, dodajući da je Emina i trenirala fudbal, ali sada zbog školskih obaveza igra nešto manje.

Dirljivi trenuci iz Cardiffa

Putovanje u Cardiff (Vels) zapravo je bio Eminin rođendanski poklon. Elvedin se naježi dok se prisjeća atmosfere:

"Tu priča počinje. Sretneš ljude koje nikad nisi vidio – šalovi BiH, kapice, dukserice. I ta neka atmosfera. Sretneš ljude prvi put u životu: e, jesi, kako si, šta ima, kako će biti? Bit će gusto, bit će 0:2. Sutradan je utakmica, okupljanje, obično na jednom mjestu. I onda počinje fešta. Naježim se kad pričam. Kako to ljudi lijepo organizuju, svaka čast. Normalno, sve u dogovoru s policijom, ulazak na stadion. I onda na stadion – počinje. Himna! E onda – srce udara, ono u stomaku… Džeko, kralj, izjednačenje, produžeci… I onda u jednom momentu: Bože dragi, pogledaj nas, obraduj nas, pa gledaj ove ljepote, ta atmosfera na tribinama – ljudi moji, to je neopisivo. I razmišljam ova dva-tri dana – što nismo malo više na tribinama u običnom životu. Ljude prvi put vidiš, svi isto mislimo, isto osjećamo, volimo istu reprezentaciju, volimo istu zemlju – pa to je prekrasan osjećaj."

Šečić naglašava da bez borbe igrača ne bi bilo ni rezultata.

"Ovo što su momci odigrali u četvrtak – to je toliko dobro bilo da se ta energija proširila na tribine. To je bilo skoro opipljivo. Moralo je to izroditi nešto. To je tako lijepo bilo, tako fino. Oni BH fanatikosi – svaka čast momcima – mi smo iza njih, ono kao hor u drugom glasu. Navijaš, srce udara, znojim se... Emina ovamo, histerija, do mene prijatelj ne smije gledati penale...", prisjetio se Šečić.

Naš sagovornik smatra da bi nam svima bilo ljepše kada bismo dio te atmosfere prenijeli u svakodnevni život.

"Da smo malo bliži jedni drugima, da se više družimo, da smo više ljubazni jedni prema drugima. Joj, molim vas, nemoj da izlazim iz konteksta fudbala i reprezentacije i ove lijepe utakmice. Da ja sad filozofiram ovdje i solim pamet... Ja mogu samo reći svoje. Radi dobro i nadaj se dobrom. Kada dođem u Bosnu, normalno, Bosna je uvijek na prvom mjestu. Žao mi je, primijetim malo to, kako bih to nazvao, odumiranje nekih tih vječnih ljudskih vrijednosti. Komšiluk, poštenje, obraz, data riječ. Nećemo dalje. Ja tu ništa ne mogu da uradim, da filozofiram drugima. Mogu samo reći sebi – nemoj ti to da radiš. Krećem samo od sebe, radim samo na sebi", ističe.

Od opasnih mora do gradskog autobusa

Njegov životni put nije bio nimalo lagan. Radio je kao ribolovac na nemirnim morima Skandinavije, na Lofotskim ostrvima.

"Nisam više. Ribarski posao i porodični život je malo teško kombinovati. Zato što se ribarski posao odvija u smjenama – mjesec dana na moru, mjesec dana kući. U stvari, obično šest sedmica dok se brod napuni. U to vrijeme kad sam ja radio, radilo se na starim brodovima, stare tehnologije. Izuzetno težak fizički posao, pod izuzetno teškim vremenskim uslovima. Spletom okolnosti završio sam gore na sjeveru, na Lofotskim ostrvima. Tamo je ili riba ili more. Ja sam uvijek volio more. Rekao sam da probam i to. Bilo je teško, ali bilo je dobro. Izuzetno dobro plaćen posao, ali izuzetno težak", prisjeća se Šečić.

Kaže da su ga Norvežani naučili da ne postoji loše vrijeme, već samo loša garderoba, te da je u takvim uslovima socijalizacija ključ opstanka.

"Tamo su dva godišnja doba – zima i, kako oni kažu, bijelo ljeto. Tri-četiri mjeseca dan, tri-četiri mjeseca noć. Dok sam radio na brodu, imao sam problem – pogledam kroz prozor i ne znam je li noć ili dan. Onda mi kažu – gledaj šta kuhar servira. Ako je doručak, jutro je. Ako je večera, onda je noć", pojašnjava.

Danas Šečić vozi gradski autobus jer mu je porodica bila prioritet u odnosu na more.

Fudbal na kvadrat

Pred sutrašnju utakmicu finale baraža ne želi prognozirati rezultat, ali poruka ostaje ista. Kaže ruke će biti podignute ka nebu, a francuzica (kapa) ostat će zaštitni znak.

"Uvijek. Rezultat ne mogu prognozirati - samo se nadam. Ovo je jedna fina, lijepa, fudbalska i ljudska priča svih nas. Ljudi širom svijeta vole fudbal. U Bosni je to na kvadrat, zbog svega što smo prošli. Nama je fudbal više od fudbala. To što mi možemo doživjeti neke stvari… Što bi neko možda cijeli život želio doživjeti, taj neki patriotizam – ja to mogu doživjeti na jednoj fudbalskoj, nogometnoj utakmici. Da, moramo respektovati. Moramo, kažem, respektovati tu Italiju, pa prisjetit ćemo se poslijeratnih godina kako su bili naši domaćini u Bolonji, kad smo protiv Hrvatske gubili. Onda smo ih 1996. mi sačekali ovdje i dali im dva gola, Bolić i Salihamidžić. Nadam se da ćemo na Mundijal", zaključio je Elvedin Šečić u razgovoru za N1.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad